jtemplate.ru - free extensions for joomla

Značaj igre u životu djeteta

 

J.Hajzing kaže da je igra dovoljna radnja koja se odvija unutar određenih granica, prema dobrovoljno prihvaćenim pravilima, bez izuzetka, cilj joj je u njoj samoj, prati je osjećaj napetosti i radosti i ona je nešto drugo od običnog života.

Svaka je igra slobodan čin, igra stoji iznad procesa neposrednog zadovoljenja prohtjeva. Igra se od svakodnevnog života razlikuje po mjestu i trajanju. Tom i smisao su u njoj samoj.

Najbitnija svojstva igre je njena neponovljivost, a odlika je njena napetost. Tok i smisao su u njoj samoj. Napetost znači neizvjesnost, a značenje je veće što igra poprima takmičarski karakter. Svaka igra ima svojstvena pravila. Motivi igre su složeni i nije ih moguće odrediti. Izvan rada i unutar njega čovjek se igra. Šta traži u igri? Traži takmičarski triumf, vježbanje mentalnih funkcija. Šta se igrom postiže? Igra na prvi pogled izgleda kao najnekorisniji čin, a postaje najkorisnija kada shvatimo da rasplamsava životni žar.

Suština igre vidi se u:

·         Dominaciji sredstava nad ciljevima (igrač je oslobođen tiranije čvrstoodređenog cilja, i udruženja elemenata ponašanja),

·         Umanjivanje rizika od neuspjeha,

·         Privremeni prestanak frustracije kod igrača (prepreka kod rješavanja problema prima se sa ravnodušnošću ili radošću),

·         Pružanje slobode i

·         Dobrovoljna priroda (igrač postupa slobodno).

Igra omogućava eksperimentisanje koje nije moguće u običnom životu i održava aktivnosti duže nego što je uobičajeno. Svaka aktivnost uz određene karakteristike može se pretvoriti u igru, a one aktivnosti koje izgube karakteristike ne zaslužuju naziv igre.

 

 

 

 

Savremena shvatanja o dječijoj igri

 

Imamo više načina pristupu igri: sociološki, antropološki, predškolski, pedagoški, medicinski, ekološki, razvojni itd. Igre se istražuju u okviru psihološki teorija i odnose se na cjelovito ponašanje i razvoj djeteta.

Igra je područje na kome se objašnjavaju teorije razvoja. Pored toga ona nije dovoljno istražena, a prikupljeni podatci imaju puno nedorečenosti i proturječnosti. Zbog toga se ograničavamo na dva aspekta igre: spoznajni i razvojni.

Za spoznajne teorije igre karakteristično je da igru posmatramo kao saznanje djelatnosti koja je najznačajnija za razvoj simboličkih funkcija. Kad govorimo o razvojnim teorijama dječije igre onda je igra funkcija razvoja razvojnih sposobnosti. Isti faktor koji određuje intelektualni razvoj određuje i razvoj igre.

Igra je fenomen koji prati razvoj intelektualnih funkcija i reflektuje glavne karakteristike pojedinih etapa ovog razvoja.

Piaget navodi tri vrste igara koje odgovaraju oblicima inteligencije (senzomotorne, reprezentacione, refleksivne), a to su PRAKTIČNE IGRE; SIMBOLIČKE IGRE; IGRE S PRAVILIMA.

Tu su i konstruktivne igre, ali su one izdvojene jer su na pola puta između igre i inteligentnog rada, ili između igre i imitacije, odnosno prijelaz između igre i prilagođavanje ponašanja.

PRAKTIČNE IGRE pojavljuju se u toku prvog mjeseca života djeteta dostižu vrhunac u prvoj godini života, a onda gube na značaju. Njihovo nestajanje se tumači kao transformacija u konstruktivne igre, u simboličke igre i u igre s pravilima.

SIMBOLIČKE IGRE tokom druge godine života i predstavljaju „ekstremni pol asimilacije egu“, a opadaju poslije četvrte godine, a Piaget kaže, ako se dijete više prilagođava prirodnoj i društvenoj sredini, sve se manje prepušta simboličkim iskrivljenjima i pretvaranjima, jer umjesto da asimilira spoljašnji svijet i ego- u ono (dijete) ego podčinjavanju stvarnosti.

IGRE S PRAVILIMA uzrast 4-7 godine drugi period, a one se javljaju u trećem periodu, 7-11 godina i zadržavaju se i razvijaju tokom cijelog života. Tu su igre sa senzomotornim kombinacijama ili intelektualnim kombinacijama (pojednici se takmiče).

Piaget smatra da je dječija igra proces obrazovanja simbola kao posrednika između čovjeka i stručnosti. Igra koja je dječija aktivnost u kojoj nastaju sistemi simbola. Tako Piaget razvoj djeteta tumači kroz dva komplementarna procesa- AKOMODACIJA-imitacija kao prilagođavanje spoljnom svijetu, te ASIMILACIJA- igra je primjena obrazaca stečenih imitacija na nove situacije. Piaget ima zasluglugu što je rasvijetlio tjelesnu povezanost između strukture mišljenja i razvoja igre.

Igra u odgoju

 

Jezuiti u XVI vijeku uviđaju ogromne odgojne mogućnosti igre i zvanično je uvode u svoje programe i pravila. Za uvođenje igre u odgoj predškolske djece najzaslužniji je Froebel. Za spoznajne teorije igre karakteristično je da igru posmatra saznanjem djelatnosti, koja je najznačajnija za razvoj simboličkih funkcija.

Početkom XX vijeka igra se sve više javlja u okviru školskih aktivnosti od utjecaja pokreta „aktivne škole“ i igra je „kamen temeljac“ za čitav rad. Igra je najveći pokretač latentne energije kod djece  vještina odgajatelja je da ono što žele predstaviti, predstavljaju kao igru.

Značenje se ne može naturiti strahom već je za uspjeh potrebno probuditi interes i entuzijazam koju obezbjeđuje igra. Zahvaljujući visokoj motivaciji i aktivnom učešću djece u njima igre mobilišu usmjeravanju dječije pažnje na predviđanju aktivnosti i savladavanju onog što im je dosadno i neprijatno. Igra je ekskluzivan metod kojim se djeca uče koncentrisati. Igra motive učenja pojačava takmičenjem i težnjom za uspjeh u samopotvrđivanju, a teškoće se tako ne izbjegavaju nego traže.

Uloga odraslog u dječijoj igri

Svoj utjecaj na igru odgajatelj vrši izborom i rasporedom materijala, ali uz učešće djece, a prepustajući inicijativu kada se ukaže prilika. Svoje učešće naročito iskazuje zajedničkom radošću kada dijete uspije u nekoj namjeri. Djecu treba naviknuti da se u igri ponašaju otvoreno, pošteno, jednostavno, izbjegavajući razmetljivo ponašanje i brutalnost. To podrazumijeva i pridruživanje i prilagođavanje pravila., poštujući slijedeće :

·         SVEMU SE DOGOVARA SA DRUGIM IGRAČIMA;

·         POŠTENO POŠTOVATI PRAVILA IGRE;

·         NE OTIMATI SE UVIJEK ZA GLAVNE ULOGE;

·         NE SMETATI DRUGIMA AKO SU ZANIJETI IGROM;

·         AKO SE DIJETE ŽELI IGRATI TREBA ZAMOLITI ZA DOZVOLU;

·         SVOJU ULOGU ODIGRATI ŠTO BOLJE;

·         ZAPOČETU IGRU S PRAVILIMA NE TREBA NAPUSTITI BEZ SAGLASNOSTI SUIGRAČA;

Odgajatelj treba da posmatra , analizira dječoje aktivnosti i zadovoljava njihove potrebe za metrijalom, savjetuje ih kao u vezi pravila igre, priznanja za postignuti uspjeh. Treba da ima razumijevanja za pokušaje djece, poštuje njegove napore da sopstvenim trudom dođe do nečega, sugeriše, usmjerava na promjene u detaljima, a nikad ne dovodi u pitanje cjelinu onog što je dijete stvorilo, što znači voditi računa da se ne uguši dječija samostalnost i inicijativa.

PRIMJERI IZ PRAKSE

1.      IGRE PANTOMIME

·        ČAROBNA KUTIJA-ČAROBNI PRAŠAK

Tok igre: Kako bi djeci bilo što stvarnije i uvjerljivije putovnaje maštom koristimo zamišljenu čarobnu kutiju (ili neku pravu kutiju) u kojoj imamo čarobni pračak i kada djecu pospemo čarobnim praškom dogodi se čarolija koju želimo (npr. Djeca legnu na tepih i „spavaju“, pospemo ih ponovo čarobnim praškom, a djeca se bude (u džungli i postaju neko drugi-neka životinja), u svemiru (zvijezda, astronaut..)

·        KO NEDOSTAJE

Tok igre: Djeca se rastrče po sobi i na znak ZALEDI SE stanu, zatvore oči i smotaju se u male loptice na podu. Odgajateljica dotakne jedno dijete koje u tišini izađe iz sobe na hodnik. Ostali moraju pogoditi ko nedostaje.

·         POGODI ŠTA IMAM

Tok igre: Djeca sjede u krugu, jedno dijete je u sredini i zamišlja predmet u svojim rukama (odgajateljica mu može šapnuti taj predmet), a ono pokazuje ostaloj djeci šta može raditi ako imaš taj predmet. Ostali pogađaju o kojem se predmetu radi.

2.      IGRE MAŠTE

·         PUTUJEMO MAŠTOM

Tok igre: Djeca sami biraju gdje bi željela otputovati, npr. U zemlju bombona, te uz pomoć čarobne prašine stižu tamo i pričaju šta sve vide, kakve su kuće, kakva je priroda, kakvi su ljudi. (Ovo sam koristila kao motivaciju za likovno izražavanje bojom)

 

·        ZAGONETNI PREDMET

Tok igre: Djeca ili odgajteljica donese u grupu neki starinski ili neobičan predmet, zatim slijedi priča o neobičnom mjestu, gdje je pronađen predmet. Djeca dalje maštaju čiji je to predmet, čemu služi, ko ga je izgubio ili ostavio.

 

3.      IGRE ZA RAZVOJ PREDČITALAČKE VJEŠTINE

 

·        NA SLOVO

Tok igre: Najbolje je imati kocke s napiasnim slovima, a mogu poslužiti i slova iz slovarice. Svako dijete izvlači slovo ili baca kocku sa slovima, a odgajateljica pita: Reci ime na slovo...; Reci predmet na slovo...; Reci životinju na slovo...; Reci voće na slovo...; Reci zanimanje na slovo..., Reci ime grada (države) na slovo...

·         ŠTA DA RADIM

Tok igre: U čarobnoj vrećici napisane su kratke poruke koje treba pročitati i uraditi ono što na njima piše. ( Za manju djecu treba nacrtati kartice  sa datim zadatkom) npr. PLEŠI; BROJI OD 1 DO 10; SKOČI; ZAGRLI PRIJATELJA,OPERI RUKE; OBRIŠI NOS;...)

·        RIJEČI SE IGRAJU I SKRIVAJU SE

Tok igre: Ispišete niz riječi na kartončice u kojima djeca prepoznaju i pronalaze nove riječi.

Naprimjer:

BANANA                     BAN, ANA

SOKOL                        SOK, OKO

NOSOROG                     NOS, ROG

GLISTA                           LIST

KAPUT                           PUT

KORAK                           RAK

 

Literatura: dr. Emil Kamenov „Dječija igra“ vaspitanje i obrazovanje kroz igru,; Zavod za udžbenike Beograd ; prilog moji primjeri iz prakse.